"bez pravog naslova" bolje rečeno, tj. napisano.
kakogod, ovo pokrećem iz bar dva razloga; prvo - nekoliko puta već mi je na pamet pala ideja da sve svoje misli, ili barem jedan dio svojih misli, a ima ih mnogo - nekoliko puta sam pomenuo da moj mozak radi "velikom brzinom", kako bi rekao neko ko se služi nekim od ovih naših balkanskih jezika; dakle, nekoliko puta već sam pomislio da svoje misli negdje zapišem. naravno, nikada neću izvući neku materijalnu (ne mogu se sjetiti nijedne riječi na jednom od balkanskih jezika pa ću upotrebiti ovu tuđu a i dalje ću se truditi da koristim više riječi iz svog maternjeg jezika iako to svakim danom postaje teže), možda bi se mogla upotrebiti riječ "opipljivu" ali samo možda; dakle, jedina korist koju bih mogao izvući iz ovoga je da se rasteretim pišući, ili da nekako, podsjećajući se proživljenih događaja, oblikujem svoje buduće ponašanje prema iskustvima iz prošlosti. vjerojatno samo ja razumijem šta sam htio napisati u prethodnoj rečenici. pošto ju vjerojatno niko osim mene neće pročitati, nije bitno da li je razumljiva. koristim previše previše složenih rečenica. evo, i prethodna, iako kratka, je vjerojatno nerazmuljiva odnosno "previše složena" ali, ponavljam: nebitno je jer ju niko osim mene neće pročitati. drugi razlog, tačnije - povod, a prvi je uzrok, možda; dakle, povod ovom pisanju je film koji sam gledao večeras - prozac nation, napravljen po istoimenoj knjizi - autobiografskom romanu elizabeth wurtzel (naravno, ne postoji odgovarajuća zamjena za ove dvije riječi u mom maternjem jeziku a da nije cijela rečenica). kao i prilikom gledanja velikog broja filmova (igrokaza??? ne) do sada, pronašao sam neke sličnosti sebe i glavnog lika i iz ovog. naravno, to je u meni pokrenulo mnogo razmišljanja i došao sam do zaključka - opet - da moram promijeniti svoje navike i ponašanje. da pišem sada šta sve moram mijenjati nema potrebe, u stvari, teško mi je (još jedna stvar koju je potrebno mijenjati). možda sjutra i napišem šta sve moram mijenjati; imam cijeli dan na raspolaganju.
kakogod, ovo pokrećem iz bar dva razloga; prvo - nekoliko puta već mi je na pamet pala ideja da sve svoje misli, ili barem jedan dio svojih misli, a ima ih mnogo - nekoliko puta sam pomenuo da moj mozak radi "velikom brzinom", kako bi rekao neko ko se služi nekim od ovih naših balkanskih jezika; dakle, nekoliko puta već sam pomislio da svoje misli negdje zapišem. naravno, nikada neću izvući neku materijalnu (ne mogu se sjetiti nijedne riječi na jednom od balkanskih jezika pa ću upotrebiti ovu tuđu a i dalje ću se truditi da koristim više riječi iz svog maternjeg jezika iako to svakim danom postaje teže), možda bi se mogla upotrebiti riječ "opipljivu" ali samo možda; dakle, jedina korist koju bih mogao izvući iz ovoga je da se rasteretim pišući, ili da nekako, podsjećajući se proživljenih događaja, oblikujem svoje buduće ponašanje prema iskustvima iz prošlosti. vjerojatno samo ja razumijem šta sam htio napisati u prethodnoj rečenici. pošto ju vjerojatno niko osim mene neće pročitati, nije bitno da li je razumljiva. koristim previše previše složenih rečenica. evo, i prethodna, iako kratka, je vjerojatno nerazmuljiva odnosno "previše složena" ali, ponavljam: nebitno je jer ju niko osim mene neće pročitati. drugi razlog, tačnije - povod, a prvi je uzrok, možda; dakle, povod ovom pisanju je film koji sam gledao večeras - prozac nation, napravljen po istoimenoj knjizi - autobiografskom romanu elizabeth wurtzel (naravno, ne postoji odgovarajuća zamjena za ove dvije riječi u mom maternjem jeziku a da nije cijela rečenica). kao i prilikom gledanja velikog broja filmova (igrokaza??? ne) do sada, pronašao sam neke sličnosti sebe i glavnog lika i iz ovog. naravno, to je u meni pokrenulo mnogo razmišljanja i došao sam do zaključka - opet - da moram promijeniti svoje navike i ponašanje. da pišem sada šta sve moram mijenjati nema potrebe, u stvari, teško mi je (još jedna stvar koju je potrebno mijenjati). možda sjutra i napišem šta sve moram mijenjati; imam cijeli dan na raspolaganju.
No comments:
Post a Comment